Depresivna djeca plod brižnih roditelja
Iz naslova je teško povjerovati da je to istina.
Naravno brižni roditelji se uglavnom trude da njihova djeca imaju lijepo djetinjstvo.
Moderno društvo je opsjednuto srećom i roditeljima je glavni cilj da njihova djeca budu sretna.
Sigurno poznajete puno roditelja koji su svojoj djeci svako veče pomagali s domaćim zadaćama. Trčali u školu svaki put kada se u njoj pojavi neki problem. Plaćali im privatne sate iz matematike. Upisivali ih na glazbu čim iskažu interes . Puštali ih da se ispišu čim isto izgube.
Naravno mi smo samo roditelji i u toj silnoj ljubavi i želji da djeci damo slobodu da “pronađu sebe” ohrabrivali smo ih da u životu urade što god žele. Smatrali smo da će tako biti sretni i zadovoljni.
Umjesto da djecu ponekad kažnjavamo puštali smo ih da se “suoče s logičkim posljedicama” kršenja pravila.
Šalice za čaj i narcizam
Dječji psiholozi se svakodnevno susreću s djecom koje nazivaju “šalice za čaj”. Toliko su krhki da doživljavaju slom čim bilo što nije po njihovom.
Poznati dječji psiholog Dena Kindlona upozorava da djeca bez normalnih bolnih iskustava poput neugodnosti, neuspjeha i napora ne mogu razviti “psihološki imunitet”.
Grešku koju neki roditelji rade da neprestano govore svojoj djeci kako su posebni i talentirani dok ovi ne povjeruju da su bolji od svih ostalih. ”
Ono što počinje kao zdravo samopouzdanje vrlo brzo prerasta u nerealnu sliku o sebi i “narcizam”objašnjava dr Twenge.
A s narcisoidnim samopouzdanjem raste i depresivnost i anksioznost.
“Narcisi su sretni kad su mlađi, jer se osjećaju kao centar univerzuma. Roditelji izigravaju njihove sluge koje ih vode s aktivnosti na aktivnost i ispunjavaju im svaku želju.
Barry Schwartz, autor knjige “Paradoks izbora” smatra da roditelji djeci svakog dana daju toliko mogućnosti izbora, da djeca ne samo da postaju razmažena, već i paralizirana.
Djecu tretiramo kao odrasle kada su mali, a kada napune 18 ponašamo se kao da su djeca “.
Depresije i anksioznosti
Međutim, kad odrastu, to postaje problem. Nisu u stanju surađivati s drugima ili da se suočavaju s ograničenjima. Na poslu očekuju da im sve vrijeme bude zanimljivo, jer su tako navikli. Ne sviđa im se da ih šef kritizira niti da ne dobivaju stalne pohvale.
Promatrajući ovaj fenomen psiholozi se pitaju da li briga roditelja da njihova djeca nikada ne budu nesretna tijekom djetinjstva vodi tome da oni kada odrastu nikada ne budu sretni?
Ispitivanja su potvrdila da su mlade osobe od 20-30 godina starosti koje su potražile pomoć psihijatra. Patili su od depresije i anksioznosti. Imali su teškoća da se posvete bilo kakvom cilju ili karijeri. Mučili su se u vezama. Patili od osjećaja praznine i nedostatka svrhe a imali sjajne roditelje i uglavnom su ih obožavali.
Mnogi su ih nazivali svojim najboljim prijateljima i hvalili se kako su oni uvijek tu za njih.
Roditelji pate od straha od odvajanja i zato ne žele da njihova djeca budu samostalna. Nastavljaju da se upliću u živote svoje djece i kasnije kada oni postanu zreli ljudi.
Zapravo, imali su “sjajne” roditelje, izvanredno obrazovanje, super posao, divan stan i svi oko njih su ih razumjeli i podržavali. A oni jednostavno nisu bili sretni .
Promatrajući ovaj fenomen psiholozi se pitaju ;
Da li briga roditelja da njihova djeca nikada ne budu nesretna tijekom djetinjstva vodi tome da oni kada odrastu nikada ne budu sretni?
Nema komentara:
Objavi komentar